Ili: Nebesky Jezdec i ostale zgode
Ne znam kako sam ulazeci u avion u Pragu primetila da ima i ime, i to kakvo (Nebesky Jezdec-Sky Fly). Onda sam usla u ono sto sam mislila da je hodnik, ali je actually avion. Samo mali. Po dva reda sa svake strane, nizak, sivkast. OK, mislim, samo sat vremena voznje, nema problema. Ali onda poletimo, i vidim razliku. Kroz prozor gledam elisu koja se bolno vrti. Ceo avion se trese levo-desno i gore-dole tokom celog leta, plus na razne strane u specijalnim momentima. Groozno. Razmisljam sta bi se desavalo nekome ko se i inace plasi letenja, kome nije dobro, ili je trudan?? Razmisljam: Da li bi bilo cudno ako bih pozvala stjuardesu da sedne pored mene i tesi me? Ipak, gledam ljude okolo, izgledaju manje-vise ok pa kazem sebi da mogu i ja. Po sletanju u Varsavi trebalo mi je jedno sat vremena da se sastavim.
To je jedan od utisaka.
Na aerodromu sam sela u neki kombi i otputovala za Lodz. O gradu sam znala da je imao tekstilnu industriju koja je pukla i da je grad prilicno devastiran posle toga.
Ujutro, pre pocetka konferencije idem u setnju. Hotel je u nekom siromasnijem delu grada (koji je veliki, 800 hiljada ljudi, drugi po velicini u Poljskoj) i usput vidim samo zgrade u jako losem stanju i male prodavnice i stare ljude i razmisljam da kad bi skinuli reklame i bilborde mogli bi smo da odemo na sastanak Solidarnosti i probamo da srusimo komunizam i Sovjete. Onda stignem do pesacke zone i tu dobijem neku srednje-sredjenu ulicu u srednjeevropskom stilu i opustim se. Na kraju dodjem do biznis zone, sa velikim zgradama banaka i drugih kompanija i velikog, odlicnog trznog centra (tu se upustim u mali shoping, Zara i sl).
Konferencija je prosla cool, zanimljivi ljudi, price kombinovano strucne/kulturoloske/privatne.
Varsava, gde sam dosla poslednji dan popodne i ostala do sutradan ima za mene posebno znacenje, jer je jedini grad abroad gde sam provela godinu dana (1997-98), posle toga bila jos dva puta ('99. i 2001), tako da je, osim Budimpeste, i jedini grad gde sam cesto dolazila. Kad sam dosla prvi put mi nismo imali ni banke, ni menjacnice, ni kartice, ni mobilne telefone, ni s
trane novine na srpskom, ni strane kompanije, ni mega markete...pa sam dozivela neku vrstu kulturnog soka. Sad je ta razlika manja.
Naravno, ostaje razlika da su oni sad EU, da je grad bogatiji i cistiji nego BGD.
Na povratku su oba aviona bila normalna, ali sam morala malo da trcim po praskom aerodromu jer je bilo malo vremena...Od Praga do BGD-a blizu mene sedela je porodica gde roditelji pricaju na srpskom, a sa decom na engleskom. To je ova tzv. najnovija emigracija, iz 90-ih.
