Datum objavljivanja: 14. January 2010 | tagovi: parfem
Sinoć sam smislio da bih mogao da kupim neki parfem (jer sam potrošio poslednju kap La Coste-a negde oko Nove godine), a kada nekom ovde zatreba parfem, mi zovnemo Efendi Parfemdžiju.
Parfemdžija je ličnost koja dolazi u office sa torbama punim toaletnih vodica i parfema, prijatan i nenametljiv lik, spreman da robu ponudi na dve, tri rate, bez upisivanja, potpisivanja i smaranja. Možda i nije najlegalniji način prodaje, ali je svakako najprijatniji (za kupca).

I tako Parfemdžija izvadi na sto nekih 20ak muških parfema, i ja kao biram i isprobavam, trudeći se da napravim bilo kakav kriterijum za sužavanje izbora. U pomoć dođe i š(t)efica, pa nekako svedemo na tri, onda odbacim jedan jer je premoderan, ostalo ih dva. Uzmem 212, odbacim Trussardi, a onda u maniru velikog kupoholičara sevnem onu “ma baš me briga” i uzmem oba.
Carolina Herrera 212 sam uzeo sa idejom da ga koristim svakodnevno, a Trussardi Inside onako, malo ređe i u specijalnim prilikama. Na ovoj Fragrantici sam potražio malo podataka o svojim novim parfemima. Par komentara za 212:
Za Inside, pak priča se ovako:
I tako ja dam Parfemdžiji 30 eur, i još mu dođem tri puta po 23 evra. Mesečno.
Bas se pitam kakve su odlike premodernog mirisa
Prepoznao sam ga po ceni